
Eko-estetika i ekofilm
Ekološki film trebalo bi da proizvede novo iskustvo za gledaoca i podstakne ih na razmišljanje. Na ovaj način posmatrajući stanište, bioskop preuzima ulogu pregovarača i posreduje između prirode i gledalaca. Sredinom, 1990-ih, poraslo je interesovanje naučnika da kritički posmatraju bioskop sa ekološkog stanovišta i njegov uticaj na gledaoce. Počelo je da vlada interesovanje filmskih kritičara za eko-film i razvili su se mnogi teorijski pristupi.

Pa su, filmovi o divljim životinjama, dokumentarni filmovi o pingvinima u početku se razmatrali kao ekološki filmovi. Neki kritičari, kao što je Paula Viloket-Markondi (Paula Willoquet Marcondi) u svom radu “Framing the World: Explorations in Ecocriticism and Film”1 ukazuje na to da određeni nezavisni filmovi koji nisu komercijalni poput onih iz Holivuda mogu se smatrati ekofilmom, jer su najviše inspirisani eko-političkim diskursom. Paula je klasifikovala ekološki film kao film koji je angažovan u realizaciji ekološke pravde i film koji prikazuje probleme u prirodi poput problema divljih životinja ili nestajanje pašnjaka. Paula smatra da je kod ovakvih filmova primarni fokus je stavljen na filozofsku implikaciju i šta znači nastaniti planetu, biti član ekosfere, kao i da je neophodno da se razume vrednost zajednice u sistemskom i nehijerarhijskom načinu. Paula objašnjava da eko kritiku vidi kao podizanje svesti što vodi ka ekološkom aktivizmu. Smatra da razlika između ekofilma i enviromentalnog filma upućuje na nekoliko estetičkih izbora u zagovaranju umetničkog filma.
Ekološki film obuhvata sve žanrove, može da bude igrani, kratki ili dugometražni. Ekološki film informiše gledaoce o problemima i na taj način ih i angažuje za rešavanje bitnih pitanja, a ujedno podiže i ekološku svet kod gledalaca.Ekološki kritičari su se složili oko nekoliko ključnih tačaka kada je u pitanju ekološki film.
Prvo, bioskop je nesumljivo materijalno i kulturno dobro. Drugo, bez obzira na politiku, dominantan potrošački način rada i često ukazuje na problematično stanje u društvenom svetu, a film otvara prozor u svet i tera nas da se zamislimo kako da se ubuduće ponašamo. Šon Cubit2 je izjavio, da su mnogi filmovi predvidljivo vezani zajedničkim ideologijama, uključujući i ideologiju prirode.

Smatram da i sam pojam ekološkog filma nije do kraja definisan. Rust navodi da se ovaj pojam i dan danas razvija na medijskim studijama i studijama teorije i kritike ekološkog filma izučava.
Filmski teoretičar Skot Mekdonald (Skot Mekdonald) smatrao je da pažnja treba da bude usmerena ka prirodi, a Stiven Rust sa kolegama koji su napisali ovo delo smatra da treba da se istažuje eksperimentalni film sa akcentom na ekološku perspektivu.
David Ingram u svom eseju: “Estetika i etika u kritici eko-filma” tvrdi da je jedan od glavnih ciljeva ekofilma da promoviše bolje razumevanje pitanja životne sredine u kulturi, umetnosti i humanistici. Na primerima koje je izneo u radu, Ingram se pita da li je kognitivna teorija filma korisna za istraživanje estetike sa kritičkog stanovišta. On je analizirao tri filma sa različitim estetikama i ispitivao je implikacije o različitim estetičkim opcijama koje se razmatraju u svetlu od tri koncepcije suprotnosti kritike ekofilma i to: umetnički i popularni film, realizam i moderna, i na kraju moralni i nemoralni film. Osnovno pitanje, koje postavlja glasi: da li stil u filmu, žanr ili ukus kulture efikasniji, u odnosu na drugu vrstu umetnosti, u promociji razumevanja ekologije. Svrha rada je pokaže kako publika reaguje na eko-estetiku u filmovima.
Kognitivni teoretičar, Greg Smits objašnjava kako različite estetike utiču na emocije kod gledalaca, ističući da gledalac u tom procesu uključuje sva svoja čula i emocije. Po Smitu, narativni film obično deluje tako da se gledalac uključi emocionalno sa protagonistom filma i porukom koju on prenosi , ciljem, akcijom. Smits, dalje ističe da se gledalac povezuje i sa ne verbalnim delovima filma, poput muzike, boje, slike. Pojedini ekokritičari definišu ekofilm kao film koji ima konceptualni sadržaj, kroz koji se više ili manje promovišu ideje ekologije ili ekološke održivosti.
Kognitivno otuđenje pojavljuje se kao prvi korak putem kojeg podizanje ekološke svesti se može postići. Skot Mekdonald se slaže sa Paulom, i tvrdi da određeni eksperimentalni filmovi mogu da promovišu ekocentrični senzibilitet. Za Mekdonalda estetika sporog filma može da osnaži percepciju koja vidi neophodnost za podizanje ekološke svesti.
Kognitivistički pristup odbacuje opštu teoriju filma u korist empirijskog istraživanja. U kognitivističkom pristupu pažnja je usmerena na kognitivni proces, ljudske aktivnosti i percepciju.
1 Framing the World: Explorations in Ecocriticism and Film, edited by Paula Willoquet Marcondi ,Series: Under the Sign of Nature, 2010.
2 Stephen Rust, Salma Monani and Sean Cubitt (eds),The Ecocinema Reader: Theory and Practice, Routledge/American Film Institute, 2012.

