Projekti

Šta je Eko-estetika?

Živimo u vremenu u kojem se jasno vide pogubni uticaji ljudskih delovanja na destabilizaciju životne sredine i planete Zemlje uopšte. Svedoci smo da se  poslednjih nekoliko godina snimaju  filmovi koji imaju za cilj da suoče gledaoce sa pogubnim uticajima uništavanja životne sredine, biodivirziteta i svog živog sveta na Planeti.

Teoretičar, David Ingram je u svom eseju Estetika i etika u kritici ekofilma (The aesthetics and ethics of eco-film criticism)1 govori o tri različite eko- estetike, koje mogu biti interesantne za kritiku ekofilma.

Ovo je godina novih mogućnosti i povezivanju prirode i umetnosti.

Bez obzira, da li ste ekološki film gledate u bioskopu, na televiziji ili računaru uticaj na gledaoce, zbog same estetike filma uvek je podjednak. Možemo da uzmemo bilo koje pitanje, koje se odnosi na životnu sredinu i raspravljamo sa gledaocima, kako oni vrednuju i doživljaju film. U svakom slučaju, umetnost uvek podstiče ljude na razmišljanje i otkrivanje nove perspektive.

Šta je Eko-estetika?

Eko-estetika je relativno nova oblast estetike. Nastala je u okviru analitičke estetike i uključuje ne samo objekte i okruženje, nego i svakodne aktivnosti. Eko-estetika je fokusirana na filozofska pitanja koja se baziraju na zahvalnost prema svetu, odnosno umetnosti, prirode i ljudi.

Umetnost uvek podstiče ljude na razmišljanje i otkrivanje nove perspektive.

Eko-estetika se kreće između tradicionalnih estetskih kategorija i obuhvata jedan interdisciplinarni pristup spajajući umetnost, humanistiku i socijalne nauke. Eko-estetika istražuje šta estetika može da znači u 21.veku i kako ljudi reaguju na nju. Društvena i ekološka sfera su povezane, ali postavlja se pitanje: da li umetnost i umetnik stvarno mogu da utiču na globalnu ekološku krizu?. Kroz ekofilm i uporednu teoriju estetike gledalac dobija moguća rešenja za ekološku krizu. Poslednje tri do četiri decenije, svedoci smo da pitanja životne sredine postaju bitna za same građane. Svojim aktivizmom ili umetničkim delima, filmom, pa čak danas i putem društvenih mreža, smatram da umetnik može da doprinese na smanjenju zagađenja planete i utiče na globalnu ekološku krizu. To su prepoznali mnogi političari, pa kada pokreću kampanje koje se odnose na očuvanje životne sredine angažuju poznate ličnosti, glumce, slikare koji svojim ličnim primerom, utiču na građane po pitanju očuvanja planete.“

Eko-estetiku je kritikovao umetnik, teoretičar Rashed Aren u Manifestu2 koji je zaključio da se umetnost mora osloboditi od romantizma i da postane pokret koji će biti ravopravan.

Stiven Zepke je u svom radu Eko-Estetika: Iza struktura u svetu Robert Smithson, Žila Deleza i Feliks Gatari (Eco-Aestetics: Beyond the Structure in the Work od Robert Smithson, Gilles Deleuze and Felix Guattari ) zaključuje da postoji paralelna pauza u Smitsonovim umetničkim praksama i radu filozofa Deleza i Gatarija. Za Smitsona prekid se javlja u njegovom umetničkom kreativnom procesu Site-Nonsite između 1967. i 1969. godine. Prekretnica za Smithsona, prema Zepkeu, je u njegovom susretu sa Prirodom. Zepke tumači i promene kao proboj obeležavanje ulazak u proizvodnju i „pojavu same prirode,“ kojim se umetnost pretvara u eko-estetiku. Smitson, Delez i Gatari su istraživali eko-estetiku koja afirmiše umetničku konstrukciju iznad Prirode. Zepke, dalje tvrdi da pauza Smitsona u radovima Site-Nonsite (1966-1969) i Eartwork (1970-1973), koji razdvaja strukturu Prirode, i Deleza (1925-1995) i Gatarija (1930-1992) koji daju poststrukturalističke analize filozofije i psihoanalize na osnovu knjige Anti-Edip: Kapitalizam i šizofrenija (1972). Delez i Gatari u Anti-Edipu kritikuju šablone znanja koji vladaju disciplinama u kojima su školovani. Zepke, na kraju rada zaključuje da još uvek mogu da se otkriju, telo,život i univerzum. Preko pauze koja se kreće od Smitsona, Deleza i Gatarija treba da razumemo načine, zbog nas samih, kako da otkrijemo revoluciju. Zepke, zaljučuje da put preko koga se umetnost tranformisala u eko-estetiku može da za nas otvori sasvim novu budućnost.

(nastaviće se)

………

1David Ingram, “The aesthetics and ethics of eco-film criticism’.’, in Monani, S. , Rust, S.  and Cubitt, S. (eds.)Ecocinema Theory and Practice.  New York and London Routledge, 2012.pp. 43 – 61.