Angelina Mačković ispred vile Ljubibratić.
Žene ispred svog vremena

Angelina Mačković subotička slikarka i vajarka

Učenica, Jelene Čović,ćerka poznatog subotičkog arhitetke Titusa Mačkovića Angela Mačković (1883-1966) je bila slikarka i vajarka. Imala je tešku sudbinu, poput svoje profesorke.

Kao ćerka poznatog subotičkog arhitetke Titusa Mačković, Angela je mogla sebi da priušti da pohađa najbolje škole.Međutim, kada joj je otac bankrotirao nikada se nije oporavila od toga udarca i pred kraj života živela od socijalne pomoći.

Počela je da studira u Minhenu i bila kod profesora Hasa i Ekstera. Živela je isključivo od svoga rada, a stvarala je dela u ulju, akvarelu, pastelu i crteže. Izlagala je u Subotici sa Jelenom Čović i Martinom Džavić.

Izlagala je između dva rata, a slikala je impresionističke portrete.

U dvorišnoj kući, nekada je živela slikarka Angelina Mačković, kćerka Titusa Mačkovića, glavnog gradskog inženjera, vlasnika ciglane i vile na kraju grada.

Poznata feministička teoretičarka i istoričarka umetnosti, Grizelda Polok (Griselda Pollok) tvrdi da je umetnost dugo bila muški posao i da tek 60-tih godina prošlog veka dolazi do konstituisanja statusa umetnica. Polokova dalje objašnjava da je uloga žena umetnica bila dominantna krajem XX početkom XXI veka. Umetnice u ranijem periodu nisu bile vidljive i zbog toga je neophodno da se ponovo podvrgnu tumačenju sa rodnog i kulturnog aspekta. Među, ovim umetnicama spade i Jelena Čović koja je uspostavila “likovnu kulturu” u Subotici. Feministička umetnost nastaje pojavom i razvojem feminističkih pokreta.

Žensko pitanje 19.veka nije stvorilo razlike među polovima, nego otvorilo problem rodne hijerarhije. Veliko i značajno razdoblje je od Drugog svetskog rata do 1950. godine, kada je došlo do istorijskog preokreta i velikih akcija opismenjavanja žena na selu. Ova se etapa okončava ukidanjem jedine političke ženske organizacije – Antifašističkog fronta žena Jugoslavije. Poseban vid diskriminacije žena u Srbiji predstavljalo je uskraćivanje osnovnog građanskog i političkog prava – biračkog prava. Mada je ustavom bilo zagarantovano biračko pravo svakom državljaninu sa navršenom 21 godinom Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, konstatovano je da će ovo biti rešeno Zakonom o ženskom pravu glasa, što se dogodilo tek 1945. godine.

U našem društvu još uvek su dominantni stereotipi i predrasude o ulozi žena i muškaraca u društvu, što je posledica patrijahalnog vaspitanja koje i dalje ima veliki uticaj na području Balkana.

Koliko god da su se žene borile kroz istoriju da ostvare svoja prava, među kojima je osnovno pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, pripadnice manjiskog naroda su bile u još lošijoj poziciji. Diskriminisane su bile po dva osnova, kao žene i pripadnice manjina.

U posebno lošem položaju su bile Bunjevke, jer pojedini istoričari ne priznaju postojanje Bunjevaca kao posebnog naroda i nazivaju ih bačkim Hrvatima ili Bunjevcima-Hrvatima.Bunjevci i Bunjevke nemaju drugu državu do Srbije, poput drugih nacionalnih zajednica, te su i u ovom položaju podređeni u odnosu na druge manjinske zajednice.

Dr Zorica Mršević u svom radu “Ka feminističkoj jurispridenciji“ ističe da žene marginalizovanih grupa, gde spadaju i pripadnice manjina, višestruko su pravno diskriminisane1.

U svojoj knjizi “Multikulturalizam bez kulture” feministička teoretičarka, Ana Filips (Anne Philips) ukazuje na nejednakost odnosa moći između većinske i manjinske zajednice, gde manjinske grupe dolaze u poziciju “uder dog” u odnosu na većinu. Sastavni deo rodnih analiza danas predstavljaju razmatranja faktora kao što su etnicitet, rasa, manjinske zajednice, pa čak i klasa. Milena Dragičević Šešić je u svom radu “Mizoginija u obrascima masovne kulture” postavila tezu da je mizoginija sastavni deo kulture Balkana. Dragičević Šešić dalje objašnjava da se društveni stereotipi odnose uglavnom na nacionalnu pripadnost, pa i na ostale manjinske grupe.

Danas, kada se govori o Bunjevkama uglavnom se misli na žene sa sela, a ne modernim ženama koje su obrazovane i bave se politikom, kulturom ili novinarstvom. Ovi stavovi kao što i Milena Dragičević Šešević elaborila u svome radu potiču od masovnih medija koji na određeni način vide pripadnike i pripadnice manjinskih zajednica i tako ih stereotipno prikazu.

Literatura:

Anne Phillips, Multiculturalism without culture, Princeton university press, Princeton, 2007.

Milena Dragičević Šešić, ”Mizoginija u obrascima masovne kulture”, u: Mapiranje u mizoginiji u Srbiji:diskursi i prakse,Beograd,AZIN,2002.,371-404.

Mirko Grlica, “Nesavršeni muškarci? Nikako! Skice za studiju o položaju žene u austrougarskoj Subotici”, Rukovet 7-8 ,2009., 1-9.

Olga Kovačev Ninkov, “Slikarstvo Jelene Čović (1879-1951)“, Klasje naših ravni, broj 3-4,Subotica,2002.,99-100.

Olga Kovačev Ninkov, „Život i delo prve subotičke slikarke, Jelene Čović (1879-1951),Subotičke novine,Subotica,2000.,12.

Dr Zorica Mršević, „Ka feminističkoj jurispurudenciji“, http://www.zenskestudie.edu.rs/izdavastvo/elektronska-izdanja/casopis-zenske-studije/zenske-studije-br-11-12/171-ka-feministickoj-jurisprudenciji.

http://www.kulturput.rs/?page_id=637&lang=sr, ac 22.04.2016. at 17PM/ pristupljeno: u:

http://www.hrvatskarijec.rs/vest/A6130/Mali-portreti–za-veliko-djelo/

Tekst je  nastao  u okviru projekta “Žene koje su bile  ispred svoj vremena“,  koji je realizovan uz podršku Ministarstva za kulturu i informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Malin“ i redakcija portala “Ecofeminizam”.Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Ministarstva za kulturu i informisanje.