Žene ispred svog vremena

Ana Bešlić: Prva subotička akademska vajarka

Prva akademska vajarka u Subotic je Ana Bešlić (1912-2008). Bila je ponosna Bunjevka jugoslovenski orijentisana, koja je izrađivala spomenike, kao i skulpture u složenim prirodnim i arhitektonskim prostorima. Svojom izložbom priređenom sa Đorđom Božanom otvara gradsku izložbenu salu u Subotici 1954.godine.Jedna je od osnivača vajarske grupe “Prostor 8” 1957.godine I izlagala je na brojnim izložbama sklulpture.

Godine 1983. poklanja legat od 20 svojih dela Gradskom muzeju u Subotici. Uručena joj je nagrada dr Ferenc Bodgvogvari i Pro urbe 1997.godine i tada je održana njena poslednja izložba Belo, volim te belo.

Ana Bešlić, Skulptura 2a, 1973. bojani fiberglas, 36x52x40 cm, P: 3×25,5×17,5 cm, vl. Gradski muzej, Subotica.

Ana Bešlić je primer predstavnika posleratne jugoslovenske skulpture. Ona se izdvaja po tome što je van tradicionalnih tokova tražila putokaz ličnog razvoja, a izgradila je individualni svet oblika koji se realizuje jezikom čiste forme. Nakon završetka rata vratila se u Beograd 1945.godine, na Akademiju likovnih umetnosti, kod Sretena Stojanovića i Radeta Stankovića.

Kada je završila Akdemiju Ana Bešlić ulazi u Majstorsku radionicu Tome Rosandića.1

Ana Bešlić je tokom svoga rada izrađivala je i spomenička i skulpturalna dela koja se svojom formom razlikuju od velikih monumentalnih spomenika. Tu se posebno izdvaja tema i oblik spomenika. Na primer, Majka i sin-spomenik žrtvama fašizma u Aleksandrovu kod Subotice, 1955.,Ptice fontana na Paliću 1957, Spojene forme u parku vile Izvršnog veća Srbije  Beograd 1961, Grupa postavljenja ispred dispanzera u Subotici  1965, Baklja sećanja u Bajmoku 1971,  i drugo.

Ana Bešlić, Otvorena forma 4 (Žuta), 1967. bojeni poliester , 70x50x50 cm, vl. Muzej savremene umetnosti, Beograd.

Modernističku umetnost, a time i skulpturu karakterisao je neizvesni evolucionizam i istoricizam kao težnja ka idealnim esencijalistički predočivom uzorku same i u estetsko- medijskom smislu čiste (pure) umetnosti skulpture. Za Anu Bešlić taj put je vodio od modernog akademizma i intimizma četrdesetih godina preko mekog socijalističkog realizma i vitalističkog socijalističkog modernizma pedesetig i ranih šezdesetih godina do visokog socijalističkog modernizma od sredine šezdesetih do poslednje trećine sedamdesetih godina 20.veka.“2

Iz feminističkog diskursa, možemo da primetimo da asocijalni oblik skulptura Ane Bešlić nas uvodi u poimanje „ženskog“. Miško Šuvaković u knjizi Evropski konteksti umetnosti u XX veku u Vojvodini, posebno se osvrnuo na slučaj Ane Bešlić. Šuvaković ističe da skulptura Ane Bešlić sa:

stanovišta čitanja feminističke istorije umetnosti, asocijativni oblik koji nas vodi poimanju „ženskog“ doživljaja skulptorskog tela kao rodnog (gender) tela. Njena izrazito rodna, gotovo genitalna asocijativnost kao podtekst univerzalnog modernističkog apstraktno-vitalističkog izraza je bitna odrednica njene skulptorske emancipacije i, izutetnog, napora ka prevazilaženju formalizma, tj. ka otvaranju forme i relativizovanju esencijalističkog odnosa unutrašnje-spoljašnje u skulpturi. Prelaženjem formalizma dolazi se do one „plastične smislenosti“ koja čini mogućim novo razumevanje skulpture kao rodnog i psihoanalitički odredljivog prostornog događaja ili teksta“.3

Pre dve godine, kustostkinja Muzeja Savreme umetnosti Vojvodine, Suzana Vuksanović otvorila je samostalnu izložbu : Ana Bešlić | emancipacija forme – skulpture u javnim zbirkama i muzejskim kolekcijama: izbor 1954-2001.

Ana Bešlić, Otvorena forma, 1969. bojeni poliester, 55x70x53 cm, P: drvo, 4×31,5×28 cm, vl. Muzej Zepter, Beograd.

Na portalu Muzeja Savreme umetnosti Vojvodine navedeno je da :

Ana Bešlić je među prvima prava umetnička radoznalost i moderan senzibilitet nagonio da putokaze ličnog razvoja i postizanje vlastitog plastičkog izraza traži van tradicionalnih tokova i u prevazilaženju određenosti osnovnih elemenata skulpture. Već početkom pedesetih napušta predstavljački pristup socijalističkog realizma i okreće se mogućnostima primarnih oblika i novim optičko-taktilnim uslovima skulpture (Sedeći torzo, 1953; Torzo, 1954; Materinstvo, 1956). Od šezdesetih sa prve dve u nizu skulptura istog naziva Otvorena forma I (1966) i Otvorena forma II (1967) koje donose definitivno rešenje u obliku sferoida, savršeno glatke površine i specifične taktilnosti, uz dve neosporne novine: boju i poliester kao novi materijal savremene tehnologije ─ do kraja veka njen i svesni i intiutivni oblikovno-kreativni proces u celosti je bio posvećen „istraživanju potencijalnosti jedne forme i njenih perceptivnih, optičkih i plastičkih varijacija i transformacija.“ Nedavno je sa stanovišta feminističke istorije umetnosti, primećeno da asocijativni oblici Ane Bešlić vode ka poimanju ‘ženskog’ doživljaja skulptorskog tela kao rodnog (gender) tela. Rodna, gotovo genitalna, asocijativnost bitna je odrednica njene skulptorske emancipacije i uloženog napora u prevazilaženje formalizma, ka otvaranju forme i relativizaciji odnosa ‘unutrašnje-spoljašnje’ u skulpturi i životu (odnosno ženskom telu)”, navodi se na portalu u tekstu čija je autorka Suzana Vuksanović.

Ana Bešlić, Krleža II, 1979. bronza, 33,5x27x30 cm, vl. Narodni muzej, Beograd.

Vuksanović u svom tekstu dalje objašnjava da:

portreti Ane Bešlić predstavljaju ličnost na sasvim novi način. U ovom, prividno izdvojenom/zasebnom, ciklusu nastajalom od 1979, među portretisanima su najčešće Miroslav Krleža, Milena Pavlović Barili, Marija Crnobori, Gabrijel Stupica, Katarina Ambrozić, Vladimir Dedijer, bliski prijatelji, ali i Tina Tarner. I ovde su u pitanju loptasti volumeni, ali obeleženi za fizionomiju karakterističnim podatkom. Bešlićka, dakle, od lopte gradi portret, oslobođena svake konvencije u tretmanu ljudske glave i konkretnog portretisanog/prepoznatljivog lika. Sugestivni akcenti (grimase, mimika i izrazite identifikacione crte lica), metaforičke i erotske naznake, duhovite opaske (od humora do blagog karikiranja) čine njen inventar sredstava za rad, dok osnovu portreta predstavlja i dalje sfera, dakle apstraktna a višeznačna (metafizička?!) forma”, navodi se na portalu.

1 Savet za nauku i umetnost je 1948.godine osnovao majstorske radionice. Saradnike majstor je birao putem konkursa . U to vreme rad u radionici se smatrao najvećim domenom specijalizacije, a država je stipendirala polaznike. Ana Bešlić je konkurisala sa delom Glava devojke iz 1941.

2 Miško Šuvaković, Jerko Denegri Ana Bešlić,Beograd, 2008.,43.

3 Miško Šuvaković, Evropski kontekti umetnosti XX veka u Vojvodini, Muzej savremene umetnosti u Vojvodini, Novi Sad, 2008.,207-209.

Tekst je  nastao  u okviru projekta “Žene koje su bile  ispred svoj vremena“,  koji je realizovan uz podršku Ministarstva za kulturu i informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Malin“ i redakcija portala “Ecofeminizam”.Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Ministarstva za kulturu i informisanje.