
Žena koja je živela za umetnost
Iako im nije priznato, Bunjevci su dali veliki doprinos na razvoju umetnosti u Subotici. Slikarke Jelena Čović, Magda Mamužić, Angelina Mačković, vajarka Ana Bešlić mogu se smatrati prvim pravim umetnicama kod Bunjevaca, ali i u Subotici uopšte. Sa ovim se ne bi složili oni teoretičari i istoričari koji ne priznaju postojanje Bunjevaca kao posebnog naroda nego ih smatraju delom hrvatskog korpusa, a pojedini čak i srpskog. Sama činjenica da se Jelena Čović na svojoj prvoj slici potpisala kao Bunjevka govori o njenom opredeljenju i osećanju. Koliko god da su se žene borile kroz istoriju da ostvare svoja prava, među kojima je osnovno pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, pripadnice manjiskog narod bile su u još lošijoj poziciji. Diskriminisane su kao žene i pripadnice manjina, a naročito nakon Drugog svetskog rata, kada je donet dekret i svi Bunjevci i Šokci su asimilovani u Hrvate. 1
Jelena Čović (1879-1951) je bila prva akademski obrazovana slikarka iz Subotice. Svoj život je posvetila slikarstvu i učenju drugih. Živela je u siromašnoj porodici, kada se razmišljalo samo o udaji ženske dece, a ne o njihovom školovanju, a naročito za umetnicu. Živela je i u period kada je umetnost pripadala muškarcima, i to privilegovanim belcima. Tada su se žene na platnu prikazivane u stereotipnim ulogama ili su bile ignorisane. Bila je žena ispred svoj vremena, sa ciljem, željom i vizijom i odlučnosću da sledi svoj san i postane slikarka. Predrasude, siromaštvo u kome je odrastala nisu je omeli na njenom putu. Istoričarka umetnosti, Olga Kovačev Ninkov smatra da je presudan trenutak u njenom životu bio 1900. godine, kada joj je umrla majka i onda je uz pomoć rođaka uspela da ode na školovanje u Šopron, na severozapadu današnje Mađarske. Prvu samostalnu izložbu je imala je deset meseci od početka školovanja 6.jula 1901.godine u tadašnjem Hotelu Pešta u Subotici, koji je bio otvoren u sklopu pozorišta. Tadašnji gradonačelnik Lazo Mamužić, je izglasao pomoć siromašnoj sugrađanki, kako bi nastavila školovanje.2
Jelena nakon toga ide u Budimpeštu, pa Minhenu na školovanje (1903-1905).

http://www.subkultura.rs/sr/licnosti/jelena-covic-slikarka/
Olga Kovačev Ninkov u jednom intervju koji je dala za „Hrvatsku riječ“,3 opisala je Jelenu Čović kao inovatorku, koja je volela da drži časove slikanja u prirodi, što u ono vreme nije baš bilo neuobičajeno. Bila je skromna, i veliki majstor svog zanata. Kolekcionar dr Jovan Milekić otkupio je neke njene slike i one su danas legat Gradskog muzeja Subotica. Tridesetih godina dvadesetog veka Jelena je živela od svoje prosvetarske plate jer je predavala likovno u školama. Prvi svetski rat preživela je u Subotici, a na pragu Drugog svetskog rata oduzela joj se desna ruka. Naslikala je preko 2000 dela. Poznata je bila po tome da je radila kopije velikih slikara.
Subotički likovni kritičar i istoričar, Bela Duranci u knjizi o Stipanu Kopiloviću4 samo u kratkim fragmentima se dotakao rada Jelene Čović. Duranci podseća da je Jelena Čović bila ponosna Bunjevka, ali i prva bunjevačka i subotička slikarka, koja je jedno vreme ujedno bila i jedina žena koja je primala stipendiju od grada.
“Subotica među članovima osnivačima peštanskog Nacionalnog salona, svrstala se u red gradova gde ova udruga priređuje izložbe svojih članova,slikara, kipara,pretežno umjetnika domicilno “prijestoloničara”. Prva izložba ove putujuće karavane priređena je u Subotici 1903.,a druga 1912.”5
U listu Neven6 je istaknuto da vlada veliko interesovanje za izložbu Bunjevačkih slikara, koja je održana 26. i 27.novembra 1927.godine, povodom 400 godina postojanja grada Subotice i otkrivanja spomenika caru Jovanu Nenadu-Crnom. Prva je izložba bunjevačkih slikara, gde se posebna pažnja poklanjala mladom slikaru Martinu Džaviću, a izlagale su još Jelena Čović i Angelina Mačković. Subotički novinar, Karolj Čeh u mađarskom listu “Radnički pokret” uputio je kritiku na sama dela umetnika, gledajući ih kroz socijalne momente i trenutno stanje u društvu.O tome govori i u svoji knjizi o međuratnoj subotičkoj umetnosti, Tibor Gajdoši ocenjujući da se u slikama umetnice vidi lažan svet buržoazije koji se smatra nerazumljivim i dalekim. Gajdoši dalje objašnjava da je Čeh slike posmatrao sa klasnog stanovišta.

Zavičajna galerija dr Vinko Perčić u Subotici.http://www.subkultura.rs/sr/licnosti/jelena-covic-slikarka/
Duranci je u svojoj drugoj knjizi Duga nad akademijom ocenio da Čovićka prošla kao Nadežda Petrović. U svet umetnosti krenula je sa velikim ambicima i onda je „propala“. Ne stideći se svog identiteta 1903.godine na poleđini autoportreta potpisuje se kao prva bunjevačka slikarka. Zatupala je umetnički pravac ekspresionizma u prvoj deceniji dvadesetog veka. Početkom Prvog svetskog rata (1914-1918), zadesila je sudbina mnogih umetnika u Bačkoj. Vraća se sa studija kući u Subotici. Nakon rata, kao i drugi umetnici našla se na tromeđi između tri centra Pešte, Beograda i Zagreba. Početkom XX veka u Vojvodini bila je karakteristična borba između tri centra koja su imala jak utica i na razvoj umetnosti u Subotici. To se posebno vidi kroz razvijanje nacionalnog i lokalnog identiteta umetnika. Posebno dolazi do izražaja odnos manjine prema „nacionalnom centru“. Subotica koja je uvek bila pojam tolerancije i multukulturalnosti i u tom periodu predstavljala je pravi primer kako dominantna kultura utiče na kulturu malih naroda, odnosno kako je Austro-ugarska preko „minhenske škole“ izvršila uticaj na slikarstvo u Subotici, a posebno na Jelenu Čović.
Malo se zna o životu talentovane i hrabre umetnice koja je imala snage da se otisne u tuđinu sledeći svoj san, koji je tada pripadao muškarcima-umetnost. Želja da postane umetnica bila je jača od svih predrasuda I prepreka na koje je nailazila. Ako posmatramo iz današnje perspektive period od 1903-1939 predstavljala je kulminaciju njenog rada. Nažalost, u prvoj polovini dvadesetog veka Jelena drži časove za slikanje, jer nije mogla da živi samo od prodaje slika. Zvanje akademske slikarke i vrhunske kopije i druga dela, koja se danas nalaze po celoj Evropi u privatnim zbirkama kolekcionara nisu joj doneli dovoljno novca za egzistenciju. Postoji podatak da je izradila oko 50 kopija velikih majstora. Kako bi mogli da ocenimo rad umetnika ili umetnice, neophodno je da se znaju njegove ili njene životne okolnosti.Umetničko školovanje je započela u privatnoj školi slikara Gustava Brandla Kesegija u Šoponju 1900.godine.Nastavlja školovanje u Kraljevskoj ženskoj slikarskoj školi u Budimpešti kod profesora Deaka Ebrea i Lasla Hegediša.Prva je akademska slikarka Subotice i prva Bunjevačka slikarka , a posle Drugog svetskog rata jedna od najboljih slikara Subotice uopšte.
Olga Kovačev Ninkov u feljtonu Život i delo subotičke slikarke Jelene Čović (1879-1951) navodi da Subotica uvek smatrala jednim od centara likovne scene u Srbiji i da pojava Jelene Čović nije bila slučajna:
”vezuje se za vreme naglog procvata Subotice i banje Palić sa likovnom scenom tek na pomolu, kao i sa prvim pojavama feminističkih ideja. Njen značaj je u određenom tadašnjem uskom krugu, od samih početaka, pa i kasnije, shvatan veoma ozbiljno, čemu zahvaljujući su je i kasnije cenili-ali takođe, samo u ovim malim gradom omogućenom krugu”.7
Poznata feministička teoretičarka, Grizelda Polok tvrdi da je umetnost dugo bila muški posao i da tek 60-tih godina prošlog veka dolazi do konstituisanja statusa umetnica. Polokova dalje objašnjava da je uloga žena umetnica bila dominantna krajem XX I početkom XXI veka. Umetnice u ranijem periodu nisu bile vidljive i zbog toga je neophodno da se ponovo podvrgnu tumačenju sa rodnog i kulturnog aspekta. Među, ovim umetnicama pripada i Jelena Čović koja je uspostavila “likovnu kulturu” u Subotici. Feministička umetnost nastaje pojavom i razvojem feminističkih pokreta.

http://www.subkultura.rs/sr/licnosti/jelena-covic-slikarka/
U vojvođanskim avangardnim umetničkim praksama nije bilo mnogo žena, umetnost je bila muški posao. U Subotici dolazi do formiranja Udruženja likovnih umetnika 1923.godine, i osnivanja likovnih kolonija, koje su tada predstavljale, nešto novo i modernističko i napuštanje tadašnjeg socijalnog realizma. Tada se u Subotici posebno razvija avangarda. Dolazi do buđenja “nacionalnog” kod umetnika, što se posebno ispoljilo u slikarstvu. Sa druge strane, 60-tih godina prošlog veka započinje proces decentriranja statusa „umetnika“ i konstruisanja umetnice.
“Ove autorke su delovale na margini i nisu bile interpretirane u teoriji i istoriji umetnosti kao” žene”. Pri tome, one su bile žene različitih etničkih i umetničkih identiteta. Bile su suočene sa granicama sopstvenog jezika i jezika kulture u kojoj su delovale, bez obzira na to da li se radilo o verbalnim ili vizuelnim ili bihevioralnim jezicima. Karakteristično je da pojavom postmoderne od ranih osamdesetih pa kroz umetnost u doba nepreglednosti od sredine devedesetih do danas uloga žena umetnica postaje veoma bitna i vidljiva, a krajem XX veka i početkom XXI kao gotovo dominantna na lokalnim umetničkim scenama”.8
Takozvano bunjevačko pitanje, koje je i dan-danas aktuelno uticalo je (ne)razvijanje slikarstva kod Bunjevaca i Bunjevki, kao i istraživanja rada umetnica koje su obeležile jednu epohu u Subotici. Jelena Čović, Magda Mamužić, Angelina Mačković i Ana Bešlić pored toga što su postavile temelje umetnosti u rodnom gradu, ostavile su traga i u Vojvođanskoj umetnosti. Smatram da su ove umetnice posebno marginalizovane u istoriji umetnosti, jer je u vreme kada su one stvarale, umetnost pripadala je muškarcima. Razvojem feminizma dolazi do razmišljanja o ženskoj umetnosti, koja je bila kritikovana od strane žena i muškaraca. Jelena Čović nije dovoljno istražena sa kulturnog stanovišta. Razlog je verovatno taj, što je nakon 1945.godine bilo zabranjeno izjašnjavati se kao Bunjevac i u većini tekstova i knjiga koje se odnose na istoriju umetnosti oni se prestavljaju kao Hrvati. Umetnici i umetnice koji su tada ostali verni svome rodu i poreklu, bivaju na neki način izopšteni, a naročito ako su žene. Sa druge strane, Jelena Čović nije se priklonila ni jednom centru, tu mislim na Zagreb, Beograd i Budimpeštu i zbog toga je ostala uskraćenja mnogih „privilegija“ koje su u tom periodu imali pojedini umetnici.
Na žalost, zbog turbulentno istorijske situacije u državama u kojima su živele Bunjevačka umetnosti je ostala neistražena.
1Odlukom GNOOV od 14.maja 1945.godine svi Bunjevci i Šokci se moraju pisati kao Hrvati bez obzira na njihovu izjavu.
2 Olga Kovačev Ninkov, „Život i delo prve subotičke slikarke Jelene Čović (1879-1951), Subotičke novine, Subotica,2000.,Broj 11.,12.
3 Videti: http://www.hrvatskarijec.rs/vest/A6130/Mali-portreti–za-veliko-djelo/,pritupljeno 28.01.2016.
4Stipan Kopilović je bio prvi impresionista u Bačkoj.Radio je uljem i grafikom,a slikarstvo je usavršio u Pešti kod Gustava Molijera.
5Bela Duranci,Stipan Kopilović 1877.1924, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica,2011.,35.
6List Neven 10.11.1927.,str 3
7 Olga Kovačev Niknov, „Polazak pre 100 godina“,Subotičke novine,Subotica,2000.,12.
8 Ibid,343.
Tekst je nastao u okviru projekta “Žene koje su bile ispred svoj vremena“, koji je realizovan uz podršku Ministarstva za kulturu i informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Malin“ i redakcija portala “Ecofeminizam”.Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Ministarstva za kulturu i informisanje.

