Žene ispred svog vremena

Njegovan: 25. novembar 1918. godine je jedan od najznačajnijih datuma u istoriji srpskog i drugih slovenskih naroda

0 0
Read Time:8 Minute, 2 Second

Povodom obeležavanja sto godina od održavanja Velike narodne skupštine 25. novembra 1918. godine, naredne godine će u Muzeju Vojvodine biti izložena muzejska postavka. O značaju i proslavi ovog istorijskog jubileja naredne godine, kao i doprinosu znamenitih žena političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za portal www.ecofeminizam.com,  govori direktor Muzeja Vojvodine, dr Drago Njegovan, muzejski savetnik i viši naučni saradnik.

dr Drago Njegovan, v.d. direktor Muzeja Vojvodine
youtube printscreen:

Kada gledamo sa istorijskog aspekta koji značaj ima Velika narodna skupština i stvaranje Kraljevine SHS za današnju državu?

25. novembar 1918. godine je jedan od najznačajnijih datuma u istoriji srpskog i drugih slovenskih naroda na vojvođanskim prostorima, naravno, i za Kraljevinu Srbiju. Budući da je 1918. godine bilo ujedinjenje srpskog naroda koji je živeo u više država, istovremeno je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ja sam o tome pisao u knjizi “ Prisajedinjenje Vojvodine Srbiji ” sa zaključkom da je tada napravljena greška što između ta tri naroda nije odmah izvršeno razgraničenje, nego je najpre uvedena oblastna administrativna uprava, a potom i banovinska uprava i onda je ta država razbijena. Potpuno na drugim osnovama 1945. godine je, odnosno tokom Drugog svetskog rata, stvorena Federativna i Socijalistička Jugoslavija, gde su u Srbiji bile samo dve pokrajine, a Bosna i Hercegovina je imala status druge države koja se sastoji od tri naroda. U svakom slučaju za Srbe, Bunjevce, Slovake i Rusine prestao je period jednog podređenog položaja Austrougarskoj monarhiji, a taj podređeni položaj posebno je bio izražen od nagodbe Austro-Ugarske i 1867. godine kada Mađari vrše strahovitu mađarizaciju svih na području Ugarske. Proces mađarizacije je najmanje pogodio Srbe jer su bili najotporniji poput Slovaka i Bunjevaca I taj proces je prekinut završetkom Prvog svetskog rata i stvaranjima nacionalnih država na područjima koja je obuhvatala Austro-Ugarska. Slovenački i hrvatski delovi su ušli u Jugoslaviju, Banat je podeljen između Rumunije i Srbije, odnosno jugoslovenske države. Za nas je to, posle 1848. godine kada je stvorena srpska vojvodovina , a 1849. godine je austrijski car stvorio tamošnji Banat i priznao da je ova teritorija Srbija. 1918. godine, odnosno 25. novembar je datum koji treba muzejski prikazivati i obeležavati na različite načine jer ima izuzetan značaj. U toj multinacionalnoj Jugoslaviji sve nacije sui male mogućnost da se razvijaju. Tada je prvi put stvorena Slovačka gimnazija. Najveći doprinos je dalo zasedanje Narodne skupštine Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena sa područja Banata, Bačke i Baranje, a na kojoj je prisustvovala i Delegacija Srema, koja je dan ranije zasedala u Rumi, te odluke su izuzetno važne.

Koji je značaj prisustvo sedam žena delegata od kojih je pet iz Subotice?

17. novembra je Novosadski narodni odbor propisao uslove za učešće na Velikoj narodnoj skupštini. Dakle, pozvani su svi Sloveni, uvedena su izborna pravila, dakle, muškarci i žene su mogli da učestvuju i da imaju aktivno i pasivno biračko pravo i oni stariji iznad dvadeset godina. Inače, u Austro-Ugarskoj nije moglo više od dva posto stanovnika da učestvuje na izborima zbog imovinskog cenzusa i raznih drugih ograničenja. Jedno od ograničenja je bilo da neslovenske nacionalne manjine nisu mogle učestvovati na izborima, međutim, jedan Nemac i jedan Mađar su učestvovali na Velikoj narodnoj skupštini. Dakle, dozvoljeno je ženama da glasaju. To je bilo samo na području Vojvodine. U drugim područjima nije bilo izbora gde su žene imale pravo glasa i videlo se da postoje sposobne žene koje mogu da igraju političke uloge i koje su zainteresovane za politiku. Pre toga, naravno, mnoge žene su postigle određene uspehe u humanitarnom radu, iskazale se kao književnice, kao slikarke i u nekim drugim profesijama, tako da je to bilo logično što se tiče ostatka i cele Jugoslovenske države. Vojvodina je tada prednjačila po aktivnostima znamenitih žena.

Zbog čega malo zna o tim ženama, osim o Milici Jaše Tomić, Mariji Jovanovanović i Mari Malagurski Đorđević?

O poslanicama, njih sedam, jedna je bila iz Pančeva, imamo i Novi Sad i Suboticu, malo se zna zbog toga što se do sada nije obratila pažnja na njih. O Milici Jaše Tomića, Mari Jovanović, Mari Malagurski Đorđević zna se više zbog njihovih ličnih uspeha. Recimo, Milica Jaše Tomića je bila urednica časopisa Žena”. Pokrenula je publikacije. Mara Malagurski Đorđević je poznata bunjevačka književnica. Dakle, one su ličnom vrednošću zaslužile neko opšte poštovanje. Međutim, svakako treba potencirati i njihov poslanički mandate i Muzej Vojvodine će u okviru Muzeja prisajedinjenja koji se priprema za sledeću godinu, sve ove žene prikazati kroz postavku njihovih portreta, koja će biti stalna muzejska postavka. Obično je istorija muška neka priča, ovde imamo da se uključuju i žene i one će biti dostojno prestavljene u Muzeju prisajedinjenja, koji ćemo otvoriti naredne godine 25. novembra. Pored toga, ta Velika narodna skupština je bila multinacionalna, nije bila samo srpska nego su bile I druge nacije prisutne. Bila je višestranačka jer su neki bili radikali, neki demokrate, a neki socijalisti. Velika narodna skupština je izrazila očekivanja i nade svih slovenskih stanovnika sa vojvođanskih prostora. Ja verujem da će to predstavljanje znamenitih žena na portretima biti lepa i jedinstvena prilika. Inače, i na slici Anastasa Bocarića “Velika narodna skupština” koju su Subotičani naručili dvadesetih godina prošlog veka predstavljene su ove žene, ali ovde će ipak biti predstavljene portretima.

Šta vi znate o tim ženama, prvenstveno mislim na Subotičanke?

Znam ponajviše o Mari Malagurskoj jer sam imao priliku da čitam njene radove i prosto, ona je najpoznatija. Naravno da znam dosta o Milici, ali ove druge Subotičanke nisu mi toliko poznate, iako njihovo prisustvo navodimo na osnovu arhivske građe i njihove neke osnovne podatke i mislim da možda treba napisati posebne biografije svih njih. One to zaslužuju.

Da li možemo reći da su one utrle put principima rodne ravnopravnosti?

Možemo. One su već igrale određene društvene uloge, ali prosto takav je bio sistem pre Prvog svetskog rata. Ne samo da žene nisu imale prava i bile ravnopravne sa muškarcima, nego mnogi društveni slojevi su bili neujednačenog imovnog stanja i mogućnosti za socijalnu promociju. Uz velike napore se mogla igrati veća uloga. Njima i sa stanovišta rodnih studija i sa stanovišta opšte demokratizacije treba odati priznanje.

Koji je značaj bio Bunjevaca i Bunjevki tada, a koji je danas?

Bunjevci koji su doseljeni u Bačku kao jedna kompaktna etnička skupina koju pominje katolički Papa, igraju ulogu kao graničari. U Somboru i Subotici postoji jedna srpsko-bunjevačka simbioza, bili su graničari istog socijalnog položaja. Ta granica se posle pomerila na Tisu i ta uloga graničara je bila sve manja, ali se isticala poljoprivredna uloga. Dakle, jedan salašarski narod koji je imao svoj jezik, bio je izuzetno vezan za katoličanstvo, ovde su glavnu ulogu igrali bosanski franjevci. U drugoj polovini XIX veka Ivan Antunović i neki drugi prvaci Bunjevaca rade na nacionalnom preporodu, pokreću novine i časopise. Prosto, kultura Bunjevaca dolazi na viši nivo. Istovremeno su bili izloženi mađarizaciji jer su nekima bili uzori mađarski baroni i tu se vrši njihova mađarizacija. Međutim, Bunjevci su 1918. godine zajedno sa Srbima odigrali veliku ulogu Narodnoj skupštini jer je to omogućilo da severni krajevi Bačke pripadnu Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu su svoj doprinos dali i Bunjevci i Bunjevke učešćem i zauzimanjem nekih društvenih položaja. U međuratnom periodu njihov pokušaj da postanu četvrto pleme nije uspeo i tada se vrši nenasilna kroatizacija Bunjevaca, ali oni tu i dalje ostaju. Tokom Drugog svetskog rata, kada je Mađarska okupirala područje Bačke i Baranje, neki Bunjevci se nisu sa time slagali i kasnije su učestvovali u narodnooslobodilačkoj borbi, a neki jesu, nije to bilo jednoobrazno. Donosi se Dekret o zabrani Bunjevaca, koji nije imao svoje pravno uporište. Bunjevci i Šokci su se, po tom Dekretu, morali upisivati kao Hrvati bez obzira na njihovu želju i stav. Popis stanovništva se nije radio do 1991. godine i Bunjevci nemaju više mogućnost da se izraze kao Bunjevci. Ta nepravda se ispravlja, ali još nije ispravljena. U februaru ove godine smo imali veliki naučni skup pod nazivom “ Kultura i identitet Bunjevaca ’’ gde je preko trideset naučnika izrazilo jedan stav, da bi trebalo formalno ispraviti tu nepravdu odlukom Skupštine Vojvodine, koja bi trebalo da poništi odluku Odeljenja za unutrašnje poslove glavnog Narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine iz 1945. godine. To naređenje o nepostojanju Bunjevaca se sprovodilo brzo, posredstvom policije, dakle, tu nije bilo pogovora. To je bilo vreme kažnjavanja ratnih zločinaca i tada Bunjevci nisu imali šanse da se suprostave. Nije bilo demokratske mogućnosti da iskažu svoj stav. Danas imamo Bunjevce koji sebe smatraju Hrvatima i autentične Bunjevce koji sebe smatraju Bunjevcima, dakle ono što su i bili.

Kako će izgledati deo tog Muzeja prisjedinjenja posvećen 25.11.1918?

Povodom sto godina od Velike narodne skupštine otvorićemo jedno posebno odeljenje, koje će se zvati Muzej prisajedinjenja i biće prikazan period pre Prvog svetskog rata, odluke Velike narodne skupštine i uspostavljanje Narodnog saveta kroz različita dokumenta. Minimalno dvadeset portreta će biti postavljeno u okviru izložbene postavke. To treba da bude jedna očigledna istorija namenjena, pre svega, mladima da znaju šta se tada dogodilo jer ta je tema bila potisnuta posle Drugog svetskog rata budući da su komunisti imali stav da istorija počinje od njih i da ono prethodno nije važno. Za Muzej Vojvodine je svaki istorijski događaj važan i neophodno je prikazati kontinuitet. Ovde ćemo uz primenu modernih tehnologija napraviti takvu izložbu da ćemo oživeti to vreme i onaj ko uđe u prostorije Muzeja prisajedinjenja će se naći u 1918. godini.

Razgovor uradila: Anđela Zec

Tekst je  nastao  u okviru projekta “Žene koje su bile  ispred svoj vremena“,  koji je realizovan uz podršku Ministarstva za kulturu i informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Malin“ i redakcija portala “Ecofeminizam”.Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Ministarstva za kulturu i informisanje.

About Post Author

Sandra Iršević

Borkinja za zdravu životnu sredinu, ljudska prava, rodnu ravnopravnost. Feminizam shvatam kao borbu za ostvaranje osnovnih ljudskih prava muškaraca i žena i u skladu sa time se i ponašam.
Happy
Happy
0 %
Sad
Sad
0 %
Excited
Excited
0 %
Sleepy
Sleepy
0 %
Angry
Angry
0 %
Surprise
Surprise
0 %