Mara Đorđević Malagurski
0
0
Iako im nije priznato, Bunjevci su dali veliki doprinos na razvoju umetnosti u Subotici. Od književnica izdvajam Maru Đorđević Malagurski I Katu Prćić. Sa ovim se ne bi složili oni teoretičari i istoričari koji ne priznaju postojanje Bunjevaca kao posebnog naroda nego ih smatraju delom hrvatskog korpusa.
Mara Đorđević Malagurski (1894-1971) bila je književnica, etnografkinja, istaknuta kulturna radnica u prvim decenijama dvadesetog veka. Pripadala je malobrojnim, energičnim ženama koje vode aktivan život.Nije imala dece i u period između dva rata je bila veoma aktivna, ali se nakon Drugog svetskog rata povlači iz iz javnog života. Razlog je verovatno dekret koji je donet 1945.godine kada su svi Bunjevci i Šokci asimilovani u Hrvate.[1]
Bila je pobožna i nikada se nije odrekla navike da nedeljom ide u crkvu. Nakon Drugog svetskog rata familijama Đorđević i Malagurski se oduzimaju imanja, i tada se Mara povukla iz javnog života zajedno sa svojim mužem Dragoslavom Đorđevićem.Živeli su skromno i Mara više nije objavila ni jednu knjigu.
Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 1918.godine bila je jedna od pet žena delegata i jedna od članova bunjevačke delegacije koja se izjasnila za prisjedinjenje Vojvodine Kraljevini Srbiji. Svoje radove je počela da objavljuje u listu Neven 1912.godine.Mara je tada imala 18 godina i pisala pod pseudonimom Nevenka. Svoju prvu novelu Grgo Dorancija objavila je u Književnom severu 1925. godine.
Napisala je i kraću predstavu Bunjevački običaji u slikama, Materice, Badnje veče, Prelje, Rakijare, Polivači, Kraljice, Svatovi, izdato u Subotici, 1927. godine. Predstava je izvedena na dan svečanog otvaranja Bunjevačke prosvetne matice u Subotici 1. januara 1927. godine.
Preselila se u Beograd 1929. godine, gde je počela sarađivati u listu Misao. Ovde je objavila pripovetku Snaš- Vita Đanina. Sa ovom realističkom prozom pobedila je na konkursu Cvijete Zuzorić. Njezina prva knjiga Vita Đanina i druge pripovetke iz bunjevačkog života, objavljena je 1933. godine. Iste je godine dobila i nagradu za najbolje delo od Srpske akademije nauka i umetnosti.
Tematika koju je obrađivala, seoski ambijent, s jednakim interesovanjem se čitala i u gradu i u selu.
Sve što je napisala do 1941. godine, a bilo je u rukopisima, propalo je za vreme rata. Tako je nastao istorijsko – psihološki roman Ničiji, istorijska pripovetka Pajica kantorov. Netragom je nestala i bogata etnografska građa o Bunjevcima. Istu tematiku obradila je u knjizi Stara bunjevačka nošnja i vez 1940. godine.
Bunjevka Bunjevcima, naslov je knjige koju je Đorđevićeva objavila 1941. godine. Posle oslobođenja sarađuje u listu Savremenik.
Učestvovala je u osnivanju Bunjevačke prosvetne matice 1927.godine i kao njena prva predsednica priređivala izložbe, pozorišne predstave i drugo. Njena književna i etnografska dela su bila posvećena bunjevačkim običajima i nošnjama. Pisala je jasno i precizno oslikavajući život Bunjevaca.Njene pripovetke su bile lako čitljive i čitaoce su uvodile u svet bunjevačkih običaja, kroz teške I tragične sudbine ženskih likova. Sudbina Vite Đanine žene Bunjevke koja živi na salašu, trpi Vita, kojeg voli, nosi svoj “krst na leđima” ne kriveći nikoga za zlu sudbinu ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Kroz njen život prikazani su svi bunjevački običaji. Za razliku od Vite Đanine koja je prikazana kao žena koja pati, lik Jelka Kujundžić u pripovetki Ni mrtva u tuđini govori o položaju Bunjevaca u Austro-Ugarskoj kada im nije bilo dozvoljeno da govore svojim maternjim jezikom. Jelka je za ono vreme prikazana kao moderna žena, nacionalno osveštena koja se bori za prava svoga naroda. Ta borba za pravo govora na maternjem jeziku-bunjevačkom i dan danas traje.
Dela Mare Đorđević rata nisu doživela ponovna štampanja, ali je Bunjevačka matica iz Subotice 2012.godine štampala Vitu Đaninu i druge pripovetke iz bunjevačkog života.
[1] Bunjevci su narod koji je u svojoj istoriji najviše bio izložen asimilaciji od većinskih vladajućih naroda sa kojima su živeli, a najveća asimilacija nad ovim narodom izvršena je od komunističkih vlasti 1945. godine kada su jednim dekretom pripojeni hrvatskom korpusu. Večitim svojatanjima, koja i danas postoje, Bunjevci su se odbranili zahvaljujući svom jeziku, kulturi i tradiciji, što su kroz vekove negovali i sačuvali iako im je to mnogo puta bilo zabranjivano. U svom govoru koriste štokavsko-ikavsko narečje.
Tekst je nastao u okviru projekta “Žene koje su bile ispred svoj vremena“, koji je realizovan uz podršku Ministarstva za kulturu i informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Malin“ i redakcija portala “Ecofeminizam”.Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Ministarstva za kulturu i informisanje.
