Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija

Na našem portalu nekoliko puta smo pisalo o zborniku radova Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija, a sada smo razgovarali i sa urednicima zbornika  Goranom  Đurđević i Suzanom Marjanić.

Odakle ideja da se uradi jedan takav sveobuhvatan zbornik o ekofeminizmu?

Goran: Ideja je nastala na radioničkom ciklusu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je potaknuo i podržavao profesor Drago Roksandić, a ideju zbornika istaknule su Mirjana Grabovac, polaznica radionica, i Suzana Marjanić, su-voditeljica radionica. To je bilo prilično davno – lipanj 2017. Poslije su važan obol dali Karmen Ratković kao inspiracija i podrška, Dražen Tončić iz Durieuxa, Mirta Maslać kao lektorica, Kristina Pongrac kao autorica naslovnice te recenzentski trio Ivica Bakota, Zlatko Bukač i Ana Stojanović.

Suzana Marjanić: Spominjem i Centar za ženske studije u Zagrebu kao inkubator navedene ideje o ekofem-zborniku, gdje je Goran te godine pohađao kolegij o ekofeminizmu što ga je vodila prva naša teoretičarka ekofeminizma Karmen Ratković,a čiji sam kolegij i sama slušala krajem devedesetih. Bio je to tako međugeneracijski teorijski susret u ekofeminizmu, odnosno ekološkom feminizmu koji se običeno leksikonski definirakao društveni i politički pokret koji svoj nastanak duguje feminizmu i ekologizmu, pokretu za zaštitu prirode. Odnosno, kao što je na svojim predavanjima naglašavala Karmen Ratković da ekofeminizam nije puki spoj feminizma + ekologije, već da je riječ o svojevrsnom meta-feminizmu – o tome da ekofeminizam razotkriva da feminizam posvećuje malo ili nimalo teorijske ili aktivističke pažnje problemu i brizi za prirodu.

2. Da li je pravo vreme da se ekofeministi/tkinje sada angažuju?

Goran: Vremena su neobična i nezgodna zbog niza društvenih izazova i fenomena poput Pokreta žutih prsluka, Fridays for future, #metoo, Black livesmatter, Covid-19 kriza koji nas obilježavaju i opterećuju. Iz toga očišta, mislim da ekofeminizam može ponuditi rješenje. To rješenje bi bilo uočavanje počela i uzroka problema – trijumvirat kapitalizam, patrijarhat i kolonijalizam ojačan specizmom, rasizmom, dominacijom nad prirodom i okolišem, a onda i pokušaj promjene.

Suzana Marjanić: S obzirom da je inicijalna godina ekofeminizma 1974. godine, odnosno kao što podsjeća Carolyn Merchant u tekstu objavljenom u ovom ekofem-zborniku da je kovanicu ekofeminizam prva upotrijebila francuska teoretičarka Françoise d’Eaubonne 1974. kako bi predstavila ženski potencijal za poticanje ekološke revolucije koja će čovječanstvu osigurati opstanak na planetu, očito je da se takva ekološka revolucija – išto se tiče hrvatskih malih prilika – nije dogodila. Tu bih podsjetila na Thomasa Vernona Reeda koji u u knjizi The Art of Protest ističe da društveni pokreti čine jedan od najdinamičnijih elemenata u razvoju društva te da akademske formacije nastaju na društvenim pokretima, pa su tako npr. etnički studiji oblikovani u antirasističkom pokretu 60-ih; ženski studiji u feminističkom pokretu drugoga vala 60-ih; animal studies (animalistika, animalni studiji) na temelju pokreta za oslobođenje životinja 70-ih, kao što je i ekokritika oblikovana u ekološkom pokretu 70-ih.

Fotografija preuzeta sa sajta:http://www.rkaoruralno.com/abeceda-ruralnih-pojmova-ekofeminizam/

3. Kako bismo danas definisaliekofeminizam?

Goran: Po meni je riječ korijen ključna. Ne samo kao korijen u vidu prirodnog dijela biljaka i ekološke svijesti ili simboličkog odnosa prema bližnjima ili prošlosti, nego i kao uzrok, suština i bît cjelokupnosti života u svemiru i na zemlji. U toj suštini je pravednost, ravnopravnost i empatija i to je sinonim za ekofeminizam danas.

Suzana Marjanić: Ekofeminizam danas u potpunosti mora biti stopljen s pravima za životinje kao i tzv. radikalnim ekološkim pokretima, ako se može govoriti o radikalnosti kada su u pitanju nečija prava. U smislu da se više ne dogodisituacija da se Carol J. Adams ne želi odrediti ekofeministkinjom već traži bolju atribuciju, naravno ne ladičarsku, te uzima odrednicu vegetarijansko/vegansko-feministička teoretičara.

4. Kako ste zadovoljni samim zbornikom i tekstovima?

Goran: Ja sam iznimno zadovoljan. Očekivali smo manji zbornik, a na kraju smo dobili i zbornik i udžbenik i priručnik i sintezu što je stvarno izvrsno za ekofem-produkciju.Pojedine su teme otvorene prvi put ili među prvim istraživačkim pothvatima kao što su istraživanja o placenti što je obrađeno u tekstu Nede Radulović, ekofeminističkim čitanjima bajki o kojemu je pisala Lade Čale Feldman, ekofem publici u kojemu ste pisali Vi(tu mislim na portal ww.ecofeminizam.com) ili globalnim ekofem selima koje obradila Martina Topić, i to je izvrsno i iznimno. Naravno i drugi su tekstovi značajni jer smo dobili kolaž autorica i autora iz znanosti, umjetnosti i esejistike počevši od studentica do iskusnih istraživačica i znanstvenika.

Suzana Marjanić: Iznimni su svi tekstovi, prilozi koje smo sabrali u nekoliko cjelina: od ekofem-izvora, prijevodnih tekstova Susan Griffin, Carolyn Merchant i Ariel Salleh, koje je kontaktirao Goran, i koji će sljedeće godine pripremiti online razgovore s navedenim ekofeminističkim predstavnicama vjerojatno u Centru za ženske studije u Zagrebu. Nadalje, tu je poglavlje o ekofem-regiji, gdje bih, potaknuta Vašim prijašnjim pitanjem o ekofem-aktivizmu, istaknula upravo Vaš tekst u kojemu spominjete izniman aktivistički angažman Aleksandre Žikić. Nadalje, slijedi poglavlje o književnom i vizualnom ekofeminizmu, u hermeneutičkom krugu slike i riječi, sa završnim cjelinama prikaza ekofem-knjiga, esejima i ekofem-poezijom.

5. Kako ocenjujete stanje po pitanju ekofeminizma u Hrvatskoj i regionu i koiko zaostajemo zaEvropom i SAD?

Goran: Moje su misle podijeljene. S jedne strane, postojanje nekoliko knjiga, tematskih brojeva časopisa i povremenih predavanja o ekofeminizmu na akademskoj razini, pokazuje iskre na ognjištu. Nedvojbeno je da aktivističke snage poput vašeg portala i bloga Aleksandre Žikić kao i djelovanje ekofeminističkih grupa na otoku Braču Gea Viva i Zemlja za nas pokazuju širenje toga plama. S druge strane, bojim se da ta vatra ne obasjava dovoljno područje JI Europe/Balkana, ali se nadam da hoće.

Suzana Marjanić: Na navedeno sam djelomično odgovorila vezano uz Vaše drugo aktivističko pitanje, a pridodala bih da što se tiče Hrvatske – usprkos vrlo jakoj teorijskih podlozi koju čine ekofem-knjiga Marije Geiger Zeman i ekofem-knjiga Mirele Holy, nadalje – tri tematska ekofem-broja časopisa Treća i Kruh&ruže,kolegiji Ivanke Buzov, Branke Galić i Hrvoja Jurića –za sada nema aktivističkoga angažmana u smislu performativa prvoga vala feminizma – „djela, a ne riječi“.Naime, nemamo portal kao što je Vaš ekofem-portal i nemamo osobu poput Aleksandre Žikić za koju u svome tekstu navodite da je jedna od najpoznatijih i najaktivnijih aktivistkinja ekofeminizma u Srbiji.

6. Šta dalje?Da li se planira novi zbornik?

Goran: Planiramo zbornik naziva Ekokritika: između prirode i kulture gdje očekujemo i veći odaziv te raznolikost tema iz ekološke humanistike JI Europe. To je svojevrsni nastavak ekofem-zbornika, a nadamo se prethodnik trećeg zbornika opet iz pojedinog područja ekološke humanistike. Dugoročno svakako treba planirati platformu koja bi omogućavala uvod u ekofeminizam kroz ekološku humanistiku, detaljnu bazu podataka te mjesto virtualnog i stvarnog susreta aktivistkinja, teoretičarki, umjetnica, znanstvenica, zainteresiranih žena i svih njihovih muških ekvivalenata.

Suzana Marjanić: Osobno, voljela bih da se, što se tiče regije, organizira skup, deset godina nakon zbornika radova Ekofeminizam: nova politička odgovornost, koji su uredile Jelena Vasiljević, Daša Duhaček i Rada Drezgić, a objavljen je u izdanju Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu 2012. godine. Jer kao što upozorava Susan Griffin u svome tekstu objavljenom u ovom ekofem-zborniku –Kako se danas nalazimo na rubu uništenja prirodnog svijeta koji nas drži na životu, imajmo hrabrosti ne samo prebaciti se na tehnologije održivog razvoja, već promijenimo način na koje promatramo ovaj svijet i sebe same. Ili kao što je upozorila Carol J. Adams da su sve velike priče patofobične, kao što pokazuje i ova tzv. pandemijska priča.